M edvjedi koji žive u našim šumama, pa tako i u šumama Gorskog kotara, pripadaju vrsti smeđeg ili mrkog medvjeda (Ursus arctos L.). Najbrojnija populacija ove vrste medvjeda živi na sjeverozapadu Europe, u Skandinaviji, a u ovako velikom broju koliko ih obitava u šumama Hrvatske, oko 1000 jedinki, od čega čak 400 u Gorskom kotaru, jedna je od najvećih u Europi.
Medvjed je najveća kopnena životinja koja živi u Hrvatskoj i u našim šumama on je kralj životinja. Živi u dijelovima šuma u kojima nema ljudske gospodarske aktivnosti kao što je sječa ili krčenje šuma, u šumama u kojima pronalazi dovoljno hrane da bi se pripremio za zimski san, na nadmorskim visinama od 500 do 1100 m. Iako je glavninom biljojed, jede i sve ostalo što pronalazi u šumi.
Kad ih vidimo na slikama, tako velike i moćne, pomislili bismo da su tromi i spori. No, medvjedi tijekom jedne noći mogu prevaliti i do 30 km, a mogu trčati brzinom od 50 km/sat. No, što se tiče traženja hrane, u tome su vrlo lijeni i komotni te će hranu potražiti na način da se najmanje namuče.
Od svih osjetila, kod medvjeda je najrazvijeniji njuh, potom sluh, dok se na svoj vid mogu manje osloniti.
Muški medvjedi žive samačkim životom, a ženkama se približavaju samo u doba parenja.
Medvjedica nosi mlado 28-32 tjedna, a donosi ih na svijet tijekom zime, dok boravi u brlogu, krajem prosinca i u siječnju. U leglu su jedan do četiri medvjedića, najčešće dva kao i u našoj priči. Oni će s majkom provesti prvu godinu života, a i prvu slijedeću zimu dijelit će i isti brlog. Potom, kada dođe novo proljeće oni se osamostaljuju.
U mjestu Kuterevo u Ličko – senjskoj županiji, ljubitelji prirode i ovih veličanstvenih životinja osnovali su Velebitsko utočište za mlade medvjede gdje svoj dom pronalaze medvjedići koji su prerano odvojeni od svojih majki te bi u prirodi teško preživjeli.
Posjetite Kuterevo i saznajte o životu medvjeda!

Medvjedi koji nastanjuju Gorski kotar tamno smeđe su boje, a na hrptu imaju tamniju dlaku, ponekad crnu. Dlaka im je dugačka, a ispod nje imaju i gustu poddlaku, koja se ljeti prorjeđuje.
Medvjedi su najčešće teški od 100 kg (odrasla ženka) do 150 kg (odrastao mužjak). Rijetko se u našim krajevima susretnu i značano veći primjerci, do 300-njak kg i do 2-2,20 m dugački iako ova naša vrsta može narasti i do tih veličina.
Na šapama imaju 5 prstiju i kandže duge 5-6 cm koje im služe pri traženju hrane i hranjenju. Prsti i kandže vide se na otisku medvjeđe šape na kojeg možemo naići u šumi.
U ustima ima 42 zuba koji su takvih oblika da mu omogućavaju hranjenje i biljnom hranom i mesom.

U proljeće kad se probudi iz zimskog sna i krene tražiti tek niklo bilje, medvjed jede zeljaste biljke i mladu travu, npr. medvjeđi luk i djetelinu.
Ljeti uživa u raznim jestivim šumskim bobicama kao što su jagode, maline, kupine, borovnice, a potom kad dozriju u ranu jesen najmiliji su mu plodovi divljih i domaćih voćki. Upravo iz tog razloga nerijetko bude privučen u voćnjake u kojima se oslasti voćem koje čovjek uzgaja.
U kasnu jesen kada se priprema za zimski san najviše jede plodove ljeske (lješnjaci), kestena i hrasta (žir), šipka i dugih hranjivih plodova od kojih mu se povećava potkožno tkivo potrebno za prezimljavanje i zimski san kada mjesecima neće ništa jesti.
Osim biljne hrane, medvjed ponekad napadne i divljač kao što su mlade srne i lanad, a ponekad i domaće životinje. Da se ne bi imao razloga približavati kućama, ljudi koji žive u krajevima u kojima u šumama obitavaju medvjedi, ne smiju ostavljati hranu na otvorenom, otvorene kontejnere sa smećem i slično jer to privlači medvjeđi izoštren njuh koji miris hrane prepoznaje na velike udaljenosti.

Medvjedi zimu provode u brlogu, bez hrane i vode i za to im se valja dobro pripremiti, odnosno, moraju dobro i kvalitetno jesti tijekom aktivnih mjeseci, od proljeća do jeseni. Kada medvjed izađe iz brloga značajno je mršaviji nego kada uđe u brlog jer je tijekom zimskog sna koristio masne naslage pod kožom.
Ljeto je vrijeme kada se medvjedi pare i samo tada možemo vidjeti medvjeđi par zajedno. Inače muški medvjedi samostalno lutaju prostranstvima, a medvjedice najčešće viđamo s mladima za koje se brinu.
Medvjedica donosi mlade na svijet u najhladnijim mjesecima, u prosincu ili siječnju, kada niti jedna druga vrsta ne rađa mlade. Medvjedići su izrazito mali u odnosu na medvjedicu, teže svega 350 grama, nemaju krzno, slijepi su i preživljavaju zahvaljujući zaklonu brloga, toplini majke i jako hranjivom majčinom mlijeku.
Do proljeća, medvjedići već dovoljno stasaju da mogu s majkom napustiti brlog, a medvjedica će ih tijekom cijelog toplog dijela godine podučavati u traženju hrane i snalaženju u medvjeđem životu. Medvjedići će se još i iduće zime brložiti zajedno sa majkom, a na proljeće će krenuti u samostalni život.
Koliko su naučili dok se majka brinula o njima, toliko će im prve godine njihovog samostalnog života biti lakše: lakše će pronalaziti hranu, bit će uspješniji u odabiru kvalitetnog brloga i dobro se pripremiti za zimski san. Oni koji to ne učine dobro, natjerani su da izlaze iz brloga i tijekom zime što zna biti pogibeljno jer u prirodi nema dovoljno hrane koja bi im omogućila preživljavanje.
Kao odrasli medvjedi, kreću se u dosta širokom krugu: u rano proljeće silaze u nizine gdje ima više hrane, a kasnije, tijekom ljeta, kreću se u planinama. U jesen borave u šumama gdje ima puno žira koji mu služi za gomilanje sala, a pred zimu se povlače u mirne, stjenovite krajeve gdje će potražiti svoj brlog za zimu koja dolazi.

Zimske mjesece medvjedi provode u brlogu i tijekom tog razdoblja niti što piju, niti jedu. Umjesto toga, troše svoje masne naslage pod kožom koje su nakupili tako što su se dobro hranili tijekom toplog dijela godine.
Medveđi brlog najčešće se nalazi u šupljinama stijena, špiljama, a ponekad i u korijenju velikih stabala ili čak na otvorenom, pod krošnjama crnogorice. Što se medo bolje pripremio za zimski san, tj. dobro se najeo tijekom proljeća, ljeta i jeseni, to će dulje moći biti miran u svom brlogu i čekati proljeće, otapanje snijega i prve biljke koje će moći jesti u proljeće.

Krajevi u kojima živi veći broj medvjeda imaju sačuvanu prirodu i karakterizira ih velika biljna i životinjska raznolikost.
Upravo je zato Gorski kotar kao stanište i obitavalište medvjeda kraj čiste prirode u kojem, osim medvjeda živi velik broj životinjskih i biljnih vrsta.
Medvjedi u Gorskom kotaru čine trećinu ukupne populacije medvjeda u Hrvatskoj. Naša je zemlja u cijelosti prostor gdje se medvjeđa populacija očuvala, čak je i u porastu. Ponekad medvjede iz naših krajeva ljudi preseljavaju u neke druge europske zemlje gdje medjedi  na žalost izumiru, kako bi se i tamo obnovila medvjeđa vrsta.